Korpa (0)

Vaša Korpa je trenutno prazna.

Valuta: 

Joomla gallery by joomlashine.com

lista 1

   sova snow      



Miljaresova "Ljubav malim slovima" i mali beli dar

“Stah me je nagnao da naglo otvorim vrata i  tako prepadnem protivnika. A na vratima nije bilo nikoga. Tačnije rečeno, nije bilo nijednog čoveka u visini mog pogleda. Jer dok sam zbunjen, posmatrao prazan hodnik, osetio sam kako se nešto toplo i mekano provuklo kroz moje noge. Instinktivno sam skočio unazad i spustio pogled da vidim biće koje je grebalo po mojim vratima. Mačka, koja me je sada pozdravljala jednim muzikalnim mjaukom.”
Ljubav malim slovima, Fransesk Miljares

Pa dobro, nije bilo baš tako ali je bilo slično.

Nedavno sam se preselila. Iz kuće sa dvorištem u stan na četvrtom sparatu sa pogledom na Dunav. I povela Cileta sa sobom uz nadu da će se prilagoditi novom prostoru. Cile – crno-beli mačor, star tri godine koji ne vidi dobro na jedno oko i nema rep. Cile je ipak odlučio da ode. Nakon što je svako veče, počev tačno u 2h posle ponoći, uporno mjaukao pored vrata, odlučila sam jednog četvrtka kada je noćno ludilo započelo, da ga izvedem u šetnju. Kupila sam mu čak i povodac za mačke. Jedan od najgorih trenutaka u mom životu u poslednje vreme, bio je baš taj kad je Cile nekako uspeo da se otkači i da pobegne. Zastao je samo da me pogleda kada sam ga pozvala a onda se okrenuo i otišao ostavljajući me na trenutak bez daha i sa ogromnim osećajem bespomoćnosti u hladnoj i pustoj noći.

Nikada neću zaboraviti taj osećaj praznine, panike i gubitka, kada sam se oko 6 ujutru vratila u stan nakon mahnitog traženja Cileta iz ulice u ulicu. Stan je još bio pun neraspakovanih kutija, delova nameštaja koje tek treba sklopiti i dušekom na naduvavanje umesto kreveta. Sećam se da sam sela za kompjuter, zapalila cigaretu u pokušaju da umirim sebe i odlučila ga da potražim ponovo. Možda ga pronađem sad kad je dan – mislila sam. Nije ga bilo. Osećala sam se kao lopov jer sam na svakih pola sata otvarala vrata što sam tiše mogla i šunjala se niz stepenište da ne probudim ostale stanare.  

Dani koji su usledili nakon toga bili su izrazito bolni. Sve vreme mi je u mislima bio Cile. Gde je? Da li mu je hladno? Možda je gladan? I ono što me je najviše plašilo – da li je živ?  Ištampala sam i izlepila po komšiluku i stanicama obaveštenje da je Cile nestao i ostavila broj telefona za slučaj da ga neko vidi i da ima dobru volju da mi javi to. A noći? Noći su bile duge, pune nemirnih snova, trzanja na svaki zvuk, strčavanja niz stepenište i šetnji po pustim ulicama u gluvo doba noći. Ali Cileta nije bilo.

Nakon dugo vremena, konačno je došao i dan kada mi je bilo malo lakše. Ne u potpunosti, mislim da nikada neću zaboravti Cileta, ali kao da sam prihvatila da se neće vratiti. Želim da verujem da je pronašao drugi dom i da mu je tamo bolje. Najzad, kao što kažu, mačke nemaju „gazde“ već hranitelje i stanodavce. One su samo svoje i ne pripadaju nikome.

„Kaže se da su mačke samožive, a zaravo su samo pametne. Neće ti prići ako mogu postići da ti priđeš njima. Njihova snaga počiva u njihovoj prividnoj ravnodušnosti. Radije se prepuštaju ljubavi nego što rizikuju svoja osećanja ispoljavajući ih otvoreno. Kao dobri taoisti, čine a ne čine, i vladaju a da ne vladaju. Vode računa o tome da zadrže dostojanstvo i da se vode svojim hirovima. Ne ištu pažnju, i zato je dobijaju ne tražeći je. Psi imaju gazde, a mačke sluge.“

Čvrsto sam odlučila da više neću imati ljubimca sve dok jednog lepog dana ne budem imala svoju kuću sa dvorištem. Ali, kao što to obično biva, stvari se ne dešavaju uvek onako kako mi to zamislimo.

Sinoć sam u jednom trenutku, pored zvuka kalorifera i filma sa TV-a čula, mjaukanje ispred mojih vrata. „Cile“ pomislila sam i, mada sam nekako znala da to tanušno mjaukanje ne može biti njegovo, skočila sa stolice i otvorila vrata. Jedino što sam shvatila jeste da se belo obličje neverovatnom brzinom provuklo kroz moje noge i ušlo u stan a onda se, dok sam se još okretala, oglasilo jednim – mjau! Malo belo mače sedelo je, prelo i tapkalo šapicama uz još jedno „mjau“.

U knjizi Ljubav malim slovima, mačor Mišima, nazvan tako po piscu Jukio Mišima, okreće naglavačke život jednog samca – profesora germanske književnosti, razbija njegovu svakodnevnu rutinu i pokreće niz događaja koji će pomoći profesoru da pronađe nove prijatelje, ljubav iz detinjstva i da uradi još mnogo drugih za njega neuobičajenih stvari.

„Nekako sam shvatio da se Gabrijela, ljubav mog detinjstva, vratila jer sam ja tacnu napunio mlekom... ...Dok sam u kuhinji sipao mleko mačka je uspela da se sakrije u mom stanu. Ona me je dovela do starca, a starac do radnje s vozićima i do Gabrijele... ...Jedna stvar je jasna: bez one tacne mleka ne bih pronašao Gabrijelu. Tako je sve počelo.“

Ono što me je zapanjilo je neverovatna mršavost mačenceta i još neverovatnija količina hrabrosti smeštena u tom malenom mršavom telu. Ili to možda nije bila hrabrost već očaj koji ga je naterao na to? Ili možda moj očaj i želja da pronađem Cileta? Setila sam se i Koeljovog citata iz Alhemičara – Ako nešto svim srcem želiš, čitava se Vaseljena zaveri da tu svoju želju i ostvariš.

Nakon što je pojelo sve što sam mu sipala, mače se smestilo u moje krilo i počeo da prede. Možda je ova mala pokretna predilica odgovor Vaseljene na moju želju.

Odluka je doneta! Maleno čudo ostaje u mom životu. Možda bi moglo da se zove Mišima...

„Mačka u kući stalno nas upozorava na to da moramo obratiti pažnju na svet koji nas okružuje; inače, mi propuštamo prilike pošto ih nismo svesni. Mačke imaju izoštrena čula, prate šta se dešava u okruženju i s podozrenjem gledaju na najmanju promenu. Njihovo bdenje je opušteno, a strpljenje aktivno. Dok se odmaraju povezane su sa onim što ih okružuje kako bi mogle da deluju kad je potrebno. Njihova prividna smirenost zapravo je usredsređenost. Zbog te pažnje se stvari odvijaju u njihovu korist.“

D. M.

 

Podeli
smart

Najbolja ponuda!

Virtuemart Product Slideshow

isporuka